Studia Croatica – 60 Aniversario

Studia Croatica – 60 Aniversario

Estamos celebrando el 60 Aniversario de la revista Studia Croatica cuyo primer número apareció en septiembre de 1960. En papel se editaron 150 volúmenes, con un total de 12500 páginas. Toda la colección de la revista está disponible desde hace años en la Web en www.studiacroatica.org , además de mucho otro material. También hay mucho otro material en http://studiacroatica.blogspot.com. El total de páginas publicadas es superior a 50.000. Además en nuestro canal de Youtube hay más de 1000 videos. La presencia de Studia Croatica en las redes sociales es grande,

Queremos agradecer a todos quienes a lo largo de estos 60 años han contribuido y siguen contribuyendo de diversas formas a la revista. Como la lista sería demasiado larga y por temor de olvidarnos de alguien, no los vamos a enumerar aquí. Pero queremos recordar particularmente a los fallecidos, cuya lista se encuentra en: https://studiacroatica.blogspot.com/2020/01/in-memoriam-studia-croatica.html

 

U Parizu od korone preminuo velikan hrvatske i francuske kulture te gorljivi hrvatski patriot Ante Glibota

U Parizu od korone preminuo velikan hrvatske i francuske  kulture te gorljivi hrvatski patriot Ante Glibota

 

Znameniti povjesničar umjetnosti, ekonomist i publicist te neumorni borac za hrvatsku slobodu i neovisnost Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog, 15. VI. 1945. – Pariz, 29. kolovoz, 2020.) preminuo je u Parizu, ostavivši francuskoj i hrvatskoj kulturi golem opus. Osnovnu školu pohađao je u rodnome Slivnu, klasičnu gimnaziju u Splitu, a Ekonomski fakultet diplomirao je u Zagrebu godine 1969. Bio je tajnik Društva ekonomista Zagreba i Društva ekonomista Hrvatske, a s ekonomistom Vladimirom Veselicom pokrenuo je Hrvatski gospodarski glasnik, koji je postao jedno od najvažnijih glasila Hrvatskog proljeća. Hrvatski gospodarski glasnik je zabranjen, a on je s nizom uglednih kolumnista uhićen pod optužbom kontrarevolucionarne aktivnosti godine 1972. Nakon mukotrpnog robijanja, izmučen i ponižen, ali ostavši nesalomiva duha po izlasku iz zatvora emigrira u Parizu godine 1974. U Parizu je studirao civilizaciju, ekonomiju, estetiku i povijest umjetnosti na Sorbonni i Collège de France, istodobno radeći fizičke poslove. Otvorio je umjetničku galerije u Parizu godine 1978. i Chicagu  godine 1981., te uspostavio suradnju s umjetničkim galerijama i muzejima u Italiji, Japanu, Koreji, Americi i drugdje. Suradnju s američko-švicarskom zakladom „Open End Theater” započeo je 1978. Za umjetničkog ravnatelja Paris Art Center imenovan je 1979.  Napredujući u karijeri ovaj kreativni kozmopolit i poliglot biva imenovan za glavnoga ravnatelja Paris Art Center, obnašajući tu funkciju dulje od desetljeća, točnije od 1982. do 1994. U fokusu Glibotina interesa bili su odnos znanosti i umjetnosti, nove tehnologije i arhitektura, što je rezultiralo brojnim simpozijima, izložbama i publikacijama. Međunarodni Olimpijski odbor imenovao ga je 1986. tajnikom umjetničkog programa Olimpijskih igara u Seulu. Bio je kustos izložbe Sport u umjetnosti na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Autor je više od pet stotina međunarodnih izložbi u najznačajnijim svjetskim muzejima i galerijama, četrdesetak dokumentarnih filmova, te niza audiovizualnih zapisa s istaknutim umjetnicima i znanstvenicima s kojima je blisko surađivao na umjetničkim projektima diljem Europe i svijeta. Glibota je autor i izdavač više od dvjesto dvadeset knjiga i kataloga te izdavač više od sto pedeset glazbenih albuma, glazbenih antologija i kompilacija. Održao je brojna predavana na sveučilištima, nacionalnim akademijama, muzejima, galerijama i kulturnim centrima diljem svijeta. Pariški Le Monde u broju Le Siècle 1900 - 1999 njegovu je autorsku izložbu 150 godina čikaške arhitekture izabrao za izložbu XX. stoljeća, proglasivši je najznačajnijim tadašnjim umjetničkim događajem.

 

U egzilu u Francuskoj aktivno sudjeluje u svim aktivnostima hrvatske kulturne emigracije na Zapadu. Od 1990. aktivno je uključen u svekolike aktivnosti u iseljeništvu i domovini za neovisnost i slobodu Hrvatske, a nadasve u promociju Hrvatske u svijetu, potičući i vodeći različite promotivne aktivnosti za priznanje neovisnosti Republike Hrvatske pogotovo u zapadnim demokracijama koje nam u početku nisu bili odveć sklone. Bio je osobni prijatelj, odan suradnik i poštovatelj lika i djela dr. sc. Franje Tuđmana utemeljitelja moderne hrvatske države. Kako je bio poliglot i afirmirani znanstvenik umjetničke provenijencije mnoga su mu vrata bila otvorena i rezultati su bivali sve vidljiviji i u širenju istine o agresiji na Hrvatsku kako u medijima tako i u onodobnim centrima moći pa i konkretnim priznanjima sve većeg broja stranih država kao i humanitarnoj pomoći ratom ugroženoj Hrvatskoj. Jedan je od organizatora i voditelja najvećeg prosvjednog skupa hrvatske dijaspore, koji je održan u Mastrichtu godine 1991. Nije propuštao niti jednu humanitarnu akciju za Hrvatsku, darujući i osobnu teško stečenu imovinu i ljubav svojoj domovini. Bio je savjetnik i član uredništva revije Cimaise, član uredništva Prometheus International i Cahier d’Art, surađivao je i pisao za Spirale, Ace Arts, Il Secondo Rinacimento New York Art Magazine, Appreciation Magazine. Bio je član uredništva Ekonomskog pregleda i Hrvatskog gospodarskog glasnika  te časopisa Science and Society… S ponosom ističemo da je bio višedesetljetni suradnik Matičinih izdanja, osobito Hrvatskog iseljeničkog zbornika.

 

Član je većeg broja prestižnih znanstvenih i umjetničkih institucija i udruga poput Znanstvenog vijeća Europske akademije znanosti, umjetnosti i literature (EASAL) iz Pariza od 1985., redoviti je član te akademije od 2004. i član predsjedništva od 2012., počasni je član American Institut of Architect od 1985., te redovni član američke Akademije političkih znanosti od 1999. Ante Glibota bio je i član Nacionalne akademije za znanost i visoku tehnologiju u Shenzhenu u Kini od 2003., savjetnik Kineskog nacionalnog centra za međunarodnu kulturnu razmjenu – CICEC od 2004., te umjetnički savjetnik Huaxie Cultural Development Co. iz Pekinga od 2005, ali i počasni profesor Sveučilišta Shijiazhuanga u Kini od 2008. Kao renomirani povjesničar umjetnosti bio je potpredsjednik i glavni konzervator Muzeja umjetnosti i urbaniteta – MAUS iz Shanghaja u Kina od 2010. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kao što su Povelja grada Chicaga (1983), Povelja grada Versaillesa (1986), priznanje Vitez reda umjetnosti i literature Republike Francuske (1987), Povelja grada Seula (1988), Povelja grada Antibes (1989), Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1996), Red Hrvatskog trolista (1996), Grand Prix Popmedia (1997), Povelja Mare Nostrum Croaticum (2003), Povelja Sveučilišta Tsinghua iz Pekinga (2004), Nagrada Porin za kompilaciju Antologija Josipe Lisac (2008), Velika zlatnu plaketu branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata (2012) i dr. L’International Biographical Centre iz Cambridge zbog njegovih ga je znanstvenih i umjetničkih zasluga s naglaskom na izvanrednom doprinosu povijesnim studijima u domeni umjetnosti i arhitekture uvrstio u izbor edicije Tisuću velikih intelektualaca svijeta (2002).

 

Među djelima hrvatsko-francuskoga znanstvenika Ante Glibote Hrvatski biografski leksikon Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba izdvaja: 150 ans d’architecture de Chicago (suautor F. Edelmann), Paris 1983; Achille Perilli – L’irrazionale geometrico (suautori G. C. Argan, A. Heiz i G. Plazy), Paris 1984; Adevor – Vision sensuelle (suautor G. Plazy), Paris 1984; Aventure géométrique et cinétique (suautori G. C. Argan i G. Plazy), Paris 1984; Franzheim, Paris 1985; A Guide to 150 Years of Chicago Architecture, Chicago 1985; Léon Gischia (suautori A. Chastel, B. Dorival i P. Francastel), Paris 1985; Virginio Ferrari – Sculptures (suautor J. M. Dunoyer), Paris 1985; Nouvelles tapisseries, Paris 1986; Canogar, Paris 1987; Helmut Jahn – Architect, Paris 1987; Olympiade des arts, Paris 1988; Parc olympique de sculptures, Séoul 1988; Dieter Jung, Paris 1989; Revolution Flash Back, Paris 1989; Shingu, Paris 1989; Unger, Paris 1989; Ferdinand Kulmer, Paris - Zagreb 1990; Jean Messagier, Paris 1990; D’Agaggio – Les sillons de la création (suautori R. Huyghe, J. A. França i R. Daudel), Milano - Paris 1992; Arrabal espace, Paris - Roma 1994; Léon Gischia, 1-3. Torino 1995; Otto Piene (s. l.) 2011.

Počivao u miru Božjem!

 

Tekst: Vesna Kukavica, Hrvatska matica iseljenika

Kulturni aktivizam Ive Gregurevića i Matičina potpora festivalu u Orašju

Kulturni aktivizam Ive Gregurevića i Matičina potpora festivalu u Orašju

 

Jubilarni 25. Dani hrvatskog filma „Ivo Gregurević“, čiji su ovogodišnji pokrovitelji predsjednik HNS-a Dragan Čović i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković,   započinju u Orašju sutra 29. VIII. 2020. Festival će otvoriti hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Prigoda je usto progovoriti kako je Hrvatska matica iseljenika vezana uz same temelje te filmske manifestacije i njezina glavnog protagonistu… 

 

 

Dani hrvatskoga filma u Orašju uporno se održavaju četvrt stoljeća u Županiji Posavskoj tik uz državnu granicu izvan velike kulturne metropole i to kao najznačajnija manifestacija toga područja u susjednoj Bosni i Hercegovini. Je li upornost vrlina ili mana? Ovo retoričko pitanje kredo je kulturnog aktivizma glumca Ive Gregurevića (1952. – 2019.), utemeljitelja i glavnog organizatora spomenute filmske manifestacije u Posavini, koju je od samog početka organizacijski, još u inicijalnoj fazi, podržala Hrvatska matica iseljenika iz Zagreba. Zbog nenadane smrti utemeljitelja, lani je manifestacija s pravom preimenovana u čast toga zaslužnoga umjetnika pa sada nosi njegovo ime Dani hrvatskog filma „Ivo Gregurević“. Slavni zagrebački kazališni i filmski glumac Ivo Gregurević bio je, naime, jedan od posljednjih aktivista našeg razdijeljenog kulturnog prostora osobito njegova prešućivanog ruba gdje se tek trebaju izgraditi kazališne i kino dvorane, upaliti reflektori i približiti film ljudima bilo na platnu bilo putem interneta i to s obje strane granice, gdje će bojim se Sava još dugo teći do 5G mreže. Riječju – bio je ambasador dobre volje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bio je onaj koji se zalaže za očuvanje autentičnih kulturnih dobara i nadasve za dostupnost suvremene umjetničke produkcije iz kulturnih središta u svim područjima ljudskoga stvaralaštva od književnosti, kazališta do filma. Za taj posao u Hrvatskoj matici iseljenika honorara nikada nije uzeo! Putovao je s Maticom u razna migrantska odredišta hrvatskih ljudi i neponovljivo igrao Kozarčeva Đuku Begovića diljem Europe, a našijenci su ga i njihovi prijatelji u svijetu ispraćali ovacijama. Gregurević čitavog života ne stoji po strani u blistavoj izolaciji nagrađivane kazališne i filmske elite u metropoli. Zalaže sebe, svoje umijeće i znanje, svoje uvjerenje u kulturni i društveni rast cjelokupne zajednice, uključujući pri tome čitavo svoje biće.

 

Kada je poštovateljima svoga umjetničkoga stvaralaštva ili prijateljima, ali ili novinarima tumačio svoje stavove o umjetničkom stvaralaštvu i njegovoj recepciji, koji su rijetko kada bili čisto artistički već su redovito zadirali u ono što je duhovni ili stvarni kulturni prostor našeg življenja, radio je to uvijek sa strašću, poštovanjem drugih i drukčijih, sa zanosom. Htio je uvjeriti, postići, izboriti svoje autentično mjesto pod suncem.  Otkrivanje gdjekada dubokih razlika u vjerovanjima, logičkome mišljenju i društvenim običajima ne smije dovoditi do međusobnih nesporazuma i sukoba već do stvaranja niza zajedničkih vrijednosti i gledišta te tolerancije prema različitosti. Tako se taj rođeni Posavljak sa zagrebačkom glumačkom diplomom i umjetničkom reputacijom nacionalnog prvaka borio i za ulogu i mjesto filmskog festivala u okružju interkulturalnih izazova hrvatsko-bosanskoga pograničja u Posavini od ratnih devedesetih do mirnodopskih dviejtisućitih naovamo. Nije htio pristati na odvojenost kulturne metropole u kojoj je on doista bio jedna od ključnih filmskih i kazališnih figura, nije htio odustajati od želje da kultura bude zalogaj svagdašnji svima i u središtu i na rubu kako metaforičkome tako i geografskome, i u ratu i u miru. Stav mu je uvijek bio argumentiran i s emocijom. Bilo da se radilo o temeljnim izazovima hrvatske kinematografije - posebno raspadu distribucijske mreže devedesetih na jugoistoku Europe, bilo da se radilo o gorućim pitanjima suvremenih kulturnih praksi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo da se radilo o sitnom izazovu gostujuće monodramske produkcije u kakvom gastarbajterskome odredištu ili provincijskom mjestu, ali za njega kao umjetnika prevažnom susretištu za percepciju - za dijeljenje - umjetničke poruke suvremenicima, ispred kamere i iza kamere, ispred scene i na sceni. Za tu autentičnu percepciju Čovjeka, i doslovno i simbolički, borio se do kraja. Kažu u recentnom biografskome filmu o njemu (Prvi do srca redatelja i scenarista Branka Schmidta, 2019.) da nije volio biti sam! Zvao je – tražio, pitao… Okupljao je ljude oko sebe. Doista, Gregurević je svoju argumentaciju iznosio s toliko šarma, s toliko stila, s toliko lijepog uvjerenja da je i sāma tā rasprava postajala na stanovit način kazališni čin zbiljskog kulturnog aktiviste. Poštovanje koje smo mi u Hrvatskoj matici iseljenika osjećali prema Ivi Gregureviću bilo je nadahnuto i time što se nije dao impresionirati od moći,  moći rata, moći politike, moći kapitala… Tijekom prisilnoga zbjega Posavljaka i rata u kojem smo živjeli s obje strane granice bio je zaista luč, svjetlost kulturnog i duhovnog zajedništva ljudi dobre volje, umjetnikā i onih koji to nisu.

 

Devedesete

 

Sažeto, Dani hrvatskog filma započeli su u Orašju godine 1995. Zbog raspada bosanske kinematografske distributerske mreže od početka rata na tim prostorima, u Orašju, a i u mnogim drugim gradovima Bosne i Hercegovine, uključujući i dobar dio Hrvatske, uopće nije bilo prikazivanjā filmova jer je vrlo teško bilo dobiti kopije filmova, a dvorane su bile razrušene ratnim razaranjima, dok je internet na europskome jugoistoku bio je još u povojima. Hrvatska matica iseljenika je zamoljena za pomoć te je, zajedno s Centrom za kulturu iz Orašja,  započela organizaciju Dana hrvatskoga filma i to u rujnu, odmah po završetku godišnje produkcijske filmske žetve - Pulskog filmskog festivala. Pulski festival, najstariji filmski festival na području Republike Hrvatske svoju je svakogodišnju produkciju u nekom manjem formatu preseljavao gledateljstvu u Orašje. U filmskome festivalu s Matičine strane, uz ravnateljstvo, od početka je sudjelovala agilna organizatorica Nives Antoljak. Prikupljani su filmovi nove hrvatske filmske industrije koji su preko Save krijumčareni putem splavi do prilično devastiranog kina u Orašju sredinom devedesetih. Ljudi su prihvaćali filmaše za svojim skromnim stolom, u svojim kućama i nadali se, ne bez zebnje, boljim vremenima. Mir u srcā donosio je, uz našu Nives, njihov Ivo. Glumac Gregurević na Dane hrvatskoga filma krajem devedesetih dovodi svoje kolege i prve goste, scenariste i režisere filmova koji su se tada prikazivali u velikim gradovima. Manifestacija u razdoblju od 1999. do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća poprima sve značajniji karakter, dolazi sve više gostiju iz svijeta filmskoga stvaralaštva, raste interes za ovaj festival u medijima i društvu općenito. Kino dvorana se obnavlja, kao i cijelo Orašje i okolica, gdje pristižu i posavski povratnici nakon ratnoga izbjeglištva. Hrvatska matica iseljenika u svakom je trenutku i u svakoj organizacijskoj fazi festivala bila na pomoći mještanima i glumcu Ivi Gregureviću kao i domaćinima festivala. Festivalske statistike u Orašju bilježe projekcije više od 120 domaćih filmskih naslova koje je u prosjeku gledalo na godišnjoj razini oko 5.000 ljudi.

 

Oduševljenje publike

 

Osim po odzivu sve većeg broja filmaša, važnost filmskog festivala očitovala se i u bogatom turističkom potencijalu Dana hrvatskoga filma pa je manifestaciju prepoznala i lokalna Općina, ali i Federacija Bosna i Hercegovina, uključujući s hrvatske strane snažnu Matičinu inicijativu koja je ispregovarala ozbiljniji angažman Ministarstva kulture Republike Hrvatske i ostalih kulturnih čimbenika koje je Hrvatska matica iseljenika sustavno umrežavala oko ovog značajnog kulturnog projekta u Posavini. Podsjetimo, Hrvatska matica iseljenika, koja je otpočetka organizacijski pomogla da Dani hrvatskoga filma stanu na vlastite noge, prisutna je i dalje u projektu kao „zagrebačka logistika“, suorganizator i koordinator, najviše u tehničkom dijelu realizacije festivala i popratnih sadržaja uz animiranje mlađe publike. Koordinira nabavu plakata, filmova, osiguranje prijevoza i potpore u svim vidovima, uključujući medijski angažman Matičinih medija i njezina čitanog trojezičnog internetskog portala. Izvrsnost programa Dana hrvatskoga filma odmah je prepoznat u novooformljenom Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske početkom godine  2012., a potpora biva još izdašnija. Ujedno je, uz Matičin angažman i agilnost Nives Antoljak, osnovana u Orašju i kazališno -filmska udruga „Lipa“, a iz nje je izrasla odlična amaterska kazališna grupa koju je vodio Iljo Benković. Benković je, uz Ivu Gregurevića, tih godina glavni organizator Dana hrvatskoga filma u Orašju koji se pretvorio u ovako značajan kulturni događaj i tradicionalnu filmsku manifestaciju koja evo slavi srebrni jubilej. Na službenom otvorenju ove za hrvatski narod u Bosanskoj Posavini iznimno važne kulturne manifestacije, publici se predstavljaju redatelji, scenaristi, dramaturzi, kostimografi, snimatelji i glumci te ostali festivalski stvaraoci, a pozdravljaju ih od zadnjeg desetljeća i najviši državni dužnosnici dviju susjednih zemalja. U popratnim festivalskim zbivanjima nezaboravna su i hvalevrijedna ugodna i vesela druženja umjetnika i publike, mladih i starih, filmskih sladokusaca i onih koji su tek počeli uživati u domaćim filmskim ostvarenjima.

 

Velik broj uzvanika odaziva se u Orašje pozivima domaćina na svečana otvaranja manifestacije, uz nazočnost publike iz Posavine i namjernika raznih vrsta, tu su stalni gosti Ivini prijatelji mnogobrojni glumci, scenaristi, dramaturzi, redatelji, producenti i kritičari… Svečanom otvaranju lanjskoga festivala nazočio je uz brojne uglednike i Mijo Marić, aktualni ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. U svom obraćanju prisutnima profesor Marić je istaknuo da „ova manifestacija, uz kulturološku dimenziju, dobiva i društvenu pa i gospodarsku dionicu kroz turističku privlačnost njezina bogatog filmskoga sadržaja“.

 

Tranzicija i izazovi filmaša

 

Hrvatska kinematografija ima vrlo zanimljiv razvojni put, koji je, uz svekoliku kulturnu javnost, pozorno pratila i Hrvatska matica iseljenika zadnjih sedamdeset godina svog djelovanja, prezentirajući našim ljudima u prekooceanskome iseljeništvu, ali i bližem europskom susjedstvu reprezentativne uzorke domaćega filmskog stvaralaštva. Međutim, na poseban način Matica prati hrvatsku kinematografiju od osamostaljenja Republike Hrvatske pri čemu su aktivnosti umjetnika poput Ive Gregurevića bile od iznimne koristi kad su u pitanju organizacijske aktivnosti vezane uz dane hrvatskoga filma u Australiji, Švicarskoj, Njemačkoj, ali i susjedstvu poput Crne Gore i Vojvodine.  Devedesete godine prošlog stoljeća u hrvatskoj kinematografiji ostale su zapamćene kao godine u kojima je film bio zasićen temama rata. Dominantni filmski žanrovi bili su prvenstveno filmovi samoviktimizacije. Demokratizacijom društva u poraću dolazi i do promjena u financiranju filmova pa time i reorganizacije u filmskim i producentskim poduzećima, te do umjetničkih osvježenja u kinematografiji. Film se počinje baviti temama društvene realnosti i motivima karakterističnim za poželjnije društvene preobrazbe. Upravo iz tog razloga valja pohvaliti umjetnike, glumce i redatelje te njihove filmove koje je Gregurević dovodio u rodnu Donju Mahalu i na Dane hrvatskoga filama u Orašju zadnjih četvrt stoljeća, budući je ta oraška filmska revija bez napetosti i žiriranja u opuštenoj posavskoj sredini  najbolje otkrivala filmski ogoljenu/ozrcaljenu realnost hrvatskog društva novog tisućljeća. Tko ne pamti ostvarenja redatelja poput Dalibora Matanića ili pak Branka Schmidta i inih perjanica naše kinematografske produkcije koji su nerijetko, ne budi usput rečeno, odgađali nastupe na svjetskim festivalima da bi stigli u Donju Mahalu. Schmidtovi filmovi, primjerice „Metastaze“ i „Ljudožder vegetarijanac“, privukli su veliku pozornost publike obrađujući teme trgovanja ljudskim životima, korupcije u državnim institucijama, ali i nacionalizma te u našoj sredini neizostavno i seksizama. Inventivno promišljanje današnjeg pograničja, kad su u pitanju filmska ostvarenja Ive Gregurevića potresno je kreirano i u Schmidtovu filmu „Put lubenica“, tjeskobnoj  priči o krijumčarenju migranata u poraću, čija je radnja smještena upravo u Bosanskoj Posavini, sredini magične snage koju je neponovljivo prepoznala kamera iskusnog snimatelja Vjekoslava Vrdoljaka… Uostalom, redatelji se u drugom desetljeću samog filmskog festivala u Orašju koji se poklapa s drugim desetljećem 21. stoljeća oslobađaju utega samoviktimizacije te iskazuju vlastite interese u suvremenoj tematici i žanrovima što festival i domaće filmaše čini još atraktivnijim. Češća je intencija redateljā predstaviti izazove s kojima se suočava hrvatsko društvo u aktualnim vremenima. „Film nema tu moć da izliječi društvo, društvene rak-rane. To mogu i morali bi političari“ poručio je jednom zgodom redatelj Branko Schmidt nakon prikazivanja njegovog nagrađivanog filma „Metastaze“. Nedvojbeno hrvatska je kinematografija napredovala, usvaja pozitivne trendove, ostvaruje umjetničke inovacije, vraća vlastitu publiku, osvaja prestižne nagrade pa će i sadržaji na Danima hrvatskoga filma „Ivo Gregurević“ biti sve zanimljiviji i Matičina potpora sve bolja i svestranija.  Ubuduće, uz projekcije odabranih hrvatskih filmova na festivalu će se u gostujućim programima prikazivati ponajbolji film bosansko-hercegovačke kinematografije, uz stručna predavanja o filmskoj umjetnosti, te tematske izložbe i radionice za mlade ljubitelje filmskoga stvaralaštva – čijem prvom izdanju svjedočimo ovih dana.

 

Zlatni Gregurevićevi iskoraci

 

Organizatori filmske revije u Orašju prema Gregurevićevoj ideji oplemenili su ovu domaću filmsku smotru simboličnom nagradom Zlatni dukat, koja se dodjeljuje za umjetnički doprinos razvoju hrvatskog filma. Personarij dobitnika Zlatnog dukata govori o kvaliteti festivala i o filmskim sladokuscima iz Posavine koji obožavaju renomirane umjetnike kao što su: Relja Bašić i Bogdan Žižić (2008.); Špiro Guberina i Fadil Hadžić (2009.); Antun Vrdoljak, Joško Juvančić i Zlatko Vitez (2010.); Božidarka Frajt i Vlatko Dulić (2012.); Goran Navojec i Vedran Mlikota (2013.); Anja Šovagović Despot i Snježana Tribuson (2014.); Branko Schmidt i Lukas Nola (2015.); Nives Ivanković i Hrvoje Hribar (2016.); Ivan Maloča, Ankica Tilić i Slavica Šnur (2017.); Perica Martinović, Dubravka Ostojić i Ankica Dobrić (2018.);  redatelj Rajko Grlić, glumac Mustafa Nadarević i porducent Jozo Patljak te bosanskohercegovački redatelj Jasmin Duraković za umjetnički razvoj i suradnju bosanskohercegovačke i hrvatske kinematografije.

 

Zaključno, kulturni aktivizam glumačke zvijezde poput Ive Gregurevića, prema valorizaciji Hrvatske matice iseljenika i njezine misije u Posavini i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su u susjednoj zemlji Hrvati konstitutivni narod,  imao je iznimno pozitivan i kulturni i društveni učinak u dramatičnom razdoblju sloma komunizma, raspada Jugoslavije, stvaranja hrvatske države, velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koji su za cilj imali negaciju ili teritorijalnu amputaciju naše zemlje), pobjedonosnog završetka Domovinskoga rata, mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, pa gospodarske tranzicije i konačno priključivanja Republike Hrvatske prije sedam godina još jednoj novoj složenoj, multinacionalnoj zajednici – Europskoj uniji. Kao što je poznato, procesi stvaranja novih država na jugoistoku Europe i tlu bivše Jugoslavije bili su praćeni ratnim razaranjima. A ta su razaranja izazivala emocionalne šokove tako da su identifikacijske krize i identifikacijska tranzicija među, primjerice, bosansko-hercegovačkim Hrvatima bile logična posljedica dramatičnih povijesnih promjena, ako spomenute društvene preobrazbe protumačimo kulturološkim okvirom  modernih društvenih teorija primjerice Benedicta Andersona koje se odnose na  proces koji taj moderni mislilac naziva „procesom pronalaženja nacije“ ili stvaranja „zamišljene zajednice“.

Kruna društvenog priznanja kulturnim djelatnicima Orašja i Matičinim naporima stigla je u vidu Povelje Republike Hrvatske, za izniman doprinos predstavljanju hrvatske nacionalne filmske produkcije, u spomen na osnivača festivala velikana hrvatskog glumišta Ivu Gregurevića, koja je dodijeljena Filmskom festivalu „Dani hrvatskog filma Orašje“ iz ruku predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović u Zagrebu, 4. veljače 2020. Bilo kako bilo, Ivu Gregurevića nije zavodila nikakva ideologija, već ga je očaravala sloboda umjetničkog stvaralaštva čija ostvarenja nikoga nisu ostavljala ravnodušnim.

 

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Nives Antoljak

 

 

El retorno de un descendiente croata al país de sus antepasados - Žarko Marinković

 

EL RETORNO DE UN DESCENDIENTE CROATA AL PAÍS DE SUS ANTEPASADOS

Žarko Marinković, descendiente croata de la 4° generación en Chile nos cuenta de sus raíces, su carrera como músico profesional, amor al folklore croata y su pronto regreso al país de sus antepasados…

 

Los retornados de América del Sur a Croacia son un fenómeno cada vez más común, que hoy, modificada la ley de adquisición de la ciudadanía croata, es decir, excluida la restricción generacional, podría significar un verdadero “boom hispanoamericano” para Croacia. La restricción generacional, que ha sido cambiado en los principios de este año, antes era limitada solo a primeras dos generaciones de los descendientes croatas. A partir de este año se extiende a todos los descendientes de emigrantes croatas que quieran adquirir la ciudadanía croata. En América del Sur, además de la Argentina con el mayor número, los descendientes de emigrantes croatas se pueden encontrar en otros países como Chile, Bolivia, Perú, Venezuela, Brasil y otros.

Para muchos, regresar a la tierra de sus antepasados ​​significa un viaje mítico a la tierra lejana, desde donde sus abuelos y bisabuelos emprendieron un viaje sin regreso. Sin embargo, además de la búsqueda de raíces, algunas personas están motivadas por otras razones para venir, como el amor por la música y la cultura croatas, pero también por la necesidad de explorar nuevos horizontes, tanto personales como profesionales.

Žarko Marinković, descendiente croata de la 4° generación en Chile nos cuenta de sus raíces, su carrera como músico profesional, amor al folklore croata y su pronto regreso al país de sus antepasados.

S.V.: ¿Quién es Žarko Marinković? ¿Puedes decirme algo más sobre ti mismo y tus raíces croatas?

Ž. M.: Žarko es un músico, compositor y arreglador chileno que hace casi 10 años abrió una puerta que lo llevó a conocer sus raíces croatas. Mi familia viene de Komiža, un pueblito ubicado en Vis, una pequeña isla en el Adriático, mi tátara abuelo llegó el año 1891 aproximadamente. Él llegó a la ciudad de Iquique en el norte de Chile, pero a diferencia de la gran mayoría de croatas que llegaron a Chile que lo hicieron en barco, él llegó a Buenos Aires y desde ahí cruzó Sudamérica por tierra.

Desde que comencé mis estudios musicales, siempre ha sido un factor determinante el conocer mi identidad musical y cultural como chileno y sudamericano, y al ingresar al conjunto Baština se suma la necesidad de conocer y entender las canciones y bailes que realizamos. Una curiosidad que no se queda sólo en Croacia, sino más bien desde Croacia se expande por los Balcanes. Antes que croata, soy chileno, y antes que chileno, soy músico.

S. V.: Actualmente eres el director musical del conjunto Baština de la Corporación Cultural chileno-croata Domovina en Santiago de Chile. ¿Puedes decirme algo más sobre ésta y tu rol en ella?

Ž. M.: Sí, yo ingresé al conjunto el año 2011, inicialmente para tocar el contrabajo (no tenemos Berda aún), y el 2012 al retirarse el director musical, el directorio me invita a dirigir el grupo de cuerdas en primera instancia, para poco tiempo después convertirme en director musical. El conjunto Baština está compuesto principalmente por personas que aman sus raíces croatas y también otros que no tienen raíces croatas y que, por años de amistad, se sienten uno más.  El principal objetivo de la corporación es difundir la cultura, tradiciones y el folclor croata; y en ese objetivo como director intento apuntar a ser lo más fiel (musicalmente hablando) dentro de las posibilidades, ya que primero que todo, no tengo estudios formales de folclore croata y segundo, quienes componen el grupo no son músicos profesionales, así que no puedo exigir a un nivel profesional. Aun así, los resultados son de un gran nivel.

S. V.: El año pasado fundaron también una Klapa femenina en Santiago de Chile. ¿Cómo llegaron a esa idea? ¿Hay otras Klapas en Chile?

Ž. M.: La ambición de formar una Klapa ha estado presente de antes que yo llegara al grupo, Franco Ferrera Cvitanović, ex integrante del conjunto, formó hace unos 10 años la Klapa Zlatni Cvijet y Klapa Južno More, las cuales no pertenecen a Domovina.

A fines del año 2019 me contacta Stjepana Lukašević, directora de las Klapas Kapric y Zikva, casualmente cuando yo estaba intentando formar una klapa. Ella fue finalmente la responsable de hacer realidad nuestra primera Klapa femenina, Klapa Snaga. Stjepana viajó desde Zadar a mediados de Julio y durante 2 meses estuvo trabajando con las chicas que forman la klapa. Sin duda una experiencia que marcó un antes y un después en nuestro grupo y especialmente en ellas.

S. V.: Corporación Domovina también está muy activa en realización de otros proyectos. ¿Cuáles son los más importantes? ¿Tiene algún proyecto en marcha o en preparación?

Ž. M.: Así es, es parte de los estatutos de la corporación realizar al menos un evento masivo abierto para todo público, y en ese espíritu hemos participado en muchos eventos, y también hemos tenido la oportunidad de viajar a otras regiones de Chile, otros países, e incluso el conjunto realizó una gira a Croacia el año 2007. Los eventos más importantes han sido Galas croatas, celebraciones por el día de Croacia y se han realizado ya cinco encuentros internacionales de folclore croata: 1° y 2° en Santiago, Chile; 3° Montevideo, Uruguay; 4° Buenos Aires, Argentina y 5° en Santiago, Chile.

Actualmente por la contingencia tuvimos que postergar la visita de la Klapa Kožino, programada para mayo de este año. Y teníamos otro proyecto que ha sido postergado, una gira a la isla grande de Chiloé, al sur de Chile. De no resultar éste, estamos viendo la opción de ir a Iquique.

S. V.: ¿Cómo músico, qué es lo que más te impresiona en el folklore y música croata?

Ž. M.: Por lejos lo más impresionante es su diversidad, a pesar de tener un territorio no tan grande, éste presenta un color diferente en cada ciudad. Lo otro que me llama mucho la atención es cómo se vive el folclore y la música en general, hay un amor por la música que pareciera ser tan natural, como si no se esforzaran y sólo fluyera.

Debo mencionar que todas estas impresiones son meras suposiciones, cosa que espero confirmar cuando viva allá próximamente.

S. V.: ¿Además del folklore croata, qué otros estilos musicales incorporas o aplicas en tu trabajo/música? ¿Tocas diferentes instrumentos?

Ž. M.: Como mencioné al inicio, antes que todo soy músico, y encuentro en todos los estilos mucha satisfacción. Aparte del folclore croata, participo en proyectos que van desde tributos, música para eventos; también en bandas de música original desde el pop, el rock, fusión latinoamericana, incluyendo estilos bailables como salsa y timba afro cubana, etc.

Desde que tomé una guitarra a los 17 años (bastante tarde para el promedio de los músicos profesionales) siempre he sido muy curioso de todos los instrumentos a los que tuve acceso. Los principales instrumentos que he desarrollado son el bajo eléctrico, guitarra, piano; también algunas percusiones como el cajón peruano, y por supuesto, he desarrollado un nivel aceptable tocando bisernica, pero siempre de forma autodidacta.

S. V.: ¿Cuáles son tus planes personales y profesionales para el futuro?

Ž. M.: Estoy próximo a migrar a Croacia, en primera instancia estaré viviendo en Zadar, y si todo resulta bien espero postular a la beca del Croaticum para estudiar en Zagreb el próximo año. También espero poder desarrollar mi profesión en la capital, al haber mayor actividad cultural. Quizás antes que cualquier cosa, ahora mi plan es hacer de Croacia mi nuevo hogar y aprender su idioma lo antes posible para poder desarrollar sin problemas mi profesión. Espero a futuro estudiar folclore, quizás buscar un maestro de tambura. También me gustaría incursionar en otros ritmos de la zona y también en lo que es conocido como etno jazz, agregando a este, todo mi backgorund musical de Chile y Sudamérica. En resumen, quiero continuar lo que hago en Chile, en Croacia, y desde ahí, buscar nuevos proyectos.

Si bien soy músico de profesión, soy muy feliz haciendo otras actividades. En Chile realizo montañismo de vez en cuando y disfruto mucho de la naturaleza, así que definitivamente disfrutaré recorriendo los diferentes paisajes de Croacia.

 

Texto y traducción: Sara Večeralo

Foto: Žarko Marinković

Povratak potomka Hrvaskih iseljenika zemlji predaka - Žarko Marinković

 

POVRATAK POTOMKA HRVATSKIH ISELJENIKA ZEMLJI PREDAKA

Žarko Marinković, čileanski glazbenik, potomak je četvrte generacija hrvatskih iseljenika. Generacijsko ograničenje koje je do početka ove godine bilo na snazi, a bilo je suženo samo na prve dvije generacije potomaka hrvatskih iseljenika, od ove se godine proširuje na sve potomke hrvatskih iseljenika…

Povratnici iz Južne Amerike u Hrvatsku sve su češća pojava, koja bi danas, izmjenom zakona o stjecanju hrvatskog državljanstva, odnosno ukidanjem generacijskog ograničenja, mogla značiti i pravi „hispanoamerički boom“ za Hrvatsku. Generacijsko ograničenje koje je do početka ove godine bilo na snazi, a bilo je suženo samo na prve dvije generacije potomaka hrvatskih iseljenika, od ove se godine proširuje na sve potomke hrvatskih iseljenika koji žele steći hrvatsko državljanstvo. U Južnoj Americi osim najbrojnije Argentine, potomke hrvatskih iseljenika možemo pronaći i u drugim zemljama, poput Čilea, Bolivije, Perua, Venezuele, Brazila i drugih. Povratak u zemlju predaka za mnoge znači mitsko putovanje u zemlju „tamo daleko“, odakle su njihovi djedovi i pradjedovi jednom davno otišli na putovanje bez povratka. No, osim potrage za korijenima, neke pojedince motiviraju i drugi razlozi za dolazak, poput ljubavi prema hrvatskoj glazbi i kulturi, ali i potrebe za istraživanjem novih horizonata, kako osobnih tako i profesionalnih.

Žarko Marinković, čileanski glazbenik, potomak je četvrte generacija hrvatskih iseljenika. Pričao nam je o svojim hrvatskim korijenima, profesionalnoj karijeri glazbenika, ljubavi prema hrvatskom folkloru i svojem skorašnjem preseljenju u zemlju svojih predaka.

 

S.V.: Tko je Žarko Marinković? Možeš li mi reći nešto više o sebi i svojim hrvatskim korijenima?

Ž. M.: Žarko je čileanski glazbenik, skladatelj i obrađivač koji je prije 10 godina počeo upoznavati svoje korijene. Moja obitelj dolazi s Komiže, mjestašca na malenom jadranskom otoku Visu. Moj prapradjed došao je u Čile oko 1891. godine u grad Iquique. Za razliku od većine Hrvata koji su stigli brodom, on je došao prvo u Buenos Aires i odande je prešao do sjevera Južne Amerike po kopnu. Otkako sam započeo svoje glazbene studije, uvijek je presudan čimbenik u mom radu bilo upoznavanje vlastitog glazbenog i kulturnog identiteta Čileanca i Južno Amerikanca. Pridruživši se skupini Baština, ova je potreba narasla u smjeru upoznavanja glazbe i plesa koje ondje obrađujemo. Ta znatiželja ne ostaje samo na Hrvatskoj, već prije raste prema čitavom području Balkana. Prije nego Hrvat, Čileanac sam, a prije nego Čileanac, ja sam glazbenik.

S.V.: Trenutno si glazbeni voditelj folklornog sastava Baština Kulturno-umjetničkog društva Domovina u Santiago de Chileu. Možeš li mi reći nešto više o ovom udruženju i Tvojoj ulozi u njemu?

Ž. M.: Da, priključio sam se sastavu 2011. godine, prvenstveno kako bih svirao kontrabas (još uvijek nemamo berdu). Tada su me, nakon što je tadašnji glazbeni voditelj otišao, pozvali da vodim samo instrumentalni sastav na početku, a na kraju sam postao glazbeni voditelj. U sastavu Baština sudjeluju prvenstveno osobe koje vole svoje hrvatske korijene, ali također i drugi koji nisu dio hrvatske zajednice ali su se priključili kao prijatelji kluba, i danas sačinjavaju njegov dio. Prvotna zadaća udruženja jest prenošenje hrvatske kulture, tradicije i folklora. S tim ciljem, ja kao voditelj nastojim biti što autentičniji (u glazbenom smislu) u tom zadatku, onoliko koliko to prilike dopuštaju, s obzirom da nemam formalni studij hrvatskog folklora, kao ni ostali sudionici, koji uz to nisu profesionalni glazbenici. Prema tome, ne mogu od njih očekivati profesionalni stupanj, ali ipak rezultati su više nego dobri.

S. V.: Prošle ste godine osnovali i žensku klapu u Santiago de Chileu. Kako ste došli do ove ideje? Postoje li i druge klape u Čileu?

Ž. M.: Želja za osnivanjem klape postojala je i prije nego sam se ja priključio skupini. Franco Ferrera Cvitanović, bivši član sastava, prije desetak godina je osnovao klapu Zlatni Cvijet i klapu Južno More, koje nisu u sastavu Domovine. Krajem 2019. godine me je kontaktirala Stjepana Lukašević, voditeljica klapa Kapric i Zikva, upravo u vrijeme kada sam ja nastojao osnovati klapu. Ona je naposljetku bila zaslužna za formiranje prve ženske klape, klape Snaga. Stjepana je doputovala iz Zadra polovicom srpnja i tokom dva mjeseca je radila s curama koje su danas dio klape. To je bez sumnje bila prekretnica za našu udrugu, a posebice za cure.

S.V.: Udruženje Domovina je isto tako vrlo aktivno u ostvarivanju ostalih projekata. Koji su najvažniji? Imate li neki projekt u tijeku ili pripremi?

Ž. M.: Tako je, zadaća je prema statutu udruge ostvarenje barem jednog velikog nastupa otvorenog za publiku godišnje, i u tom smo duhu sudjelovali na mnogim događajima. Također smo imali priliku putovati u druge regije Čilea, u druge zemlje, a pored toga, sastav je ostvario i jednu turu po Hrvatskoj 2007. godine. Najvažniji nastupi bili su Hrvatske gala večeri, proslave za Dan državnosti, a također je organizirano pet međunarodnih skupova hrvatskog folklora. Prvi i drugi u Santiago de Chileu, treći u Montevideu, četvrti u Buenos Airesu i peti ponovno u Santiagu. Trenutno smo zbog svjetske zdravstvene krize morali odgoditi posjet Klape Kožino planiran za ovu godinu. Imali smo i druge projekte koji su odgođeni, turu po otoku Chiloé, na jugu Čilea, umjesto kojeg se razmatra odlazak u Iquique.

S.V.: Što je ono što Te, kao glazbenika, najviše oduševljava u hrvatskoj glazbi i folkloru?

Ž. M.: Prije svega, najzadivljujuća je raznolikost koja svakom mjestu daje drugačiji štih, unatoč tome da se radi o ne tako velikom prostoru. Druga stvar koja mi jako privlači pažnju jest način na koji se živi folklor i glazba općenito. Postoji ljubav za glazbu koja se čini tako prirodnom, kao da bez posebno uloženog truda jednostavno teče. Moram spomenuti kako su svi ovi dojmovi čiste pretpostavke, koje se nadam potvrditi uskoro kada započnem ondje živjeti.

S. V.: Osim hrvatskog folklora, koje glazbene stilove primjenjuješ u svojoj glazbi? Sviraš različite instrumente?

Ž. M.: Kao što sam spomenuo na početku, prije svega sam glazbenik, i u svakom glazbenom stilu pronalazim zadovoljstvo. Osim hrvatskog folklora, sudjelujem u projektima koji se kreću od tributa, glazbe za svečanosti, također sviram u bendovima s originalnom glazbom od popa, rocka, latinoameričke fuzije, uključujući plesne stilove poput salse, afro-kubanske timbe i sl.

Otkako sam sa 17 počeo svirati gitaru (dosta kasno za prosječnog profesionalnog glazbenika) uvijek sam bio jako znatiželjan oko svih instrumenata s kojima sam se susretao. Prvenstveno sam usavršio električnu bas gitaru, gitaru i klavir; također neke perkusije poput peruanske kutije, i naravno, naučio sam u pristojnim okvirima svirati bisernicu, ali na samouk način.

S.V.: Koji su Tvoji osobni i profesionalni planovi za budućnost?

Ž. M.: Uskoro ću se preseliti u Hrvatsku, gdje ću prvo živjeti u Zadru, i ako sve bude po planu, prijavit ću se na natječaj za stipendiju učenja hrvatskog jezika Croaticum u Zagrebu sljedeće godine. Također se nadam mogućnosti razvoja karijere u glavnom gradu, u kojem su koncentrirane kulturne aktivnosti. Moj plan je sada prvenstveno pretvoriti Hrvatsku u svoj novi dom i naučiti jezik što prije moguće kako bih mogao nastaviti razvijati svoju glazbenu karijeru. Nadam se u budućnosti mogućnosti učenja folklora, možda uz jednog učitelja tambure. Također bih volio doći i do drugih ritmova na ovim područjima, kao i do onog znanog kao etno jazz, kojem bih dodao čitavu svoju čileansku i južnoameričku glazbenu podlogu. Ukratko, želim nastaviti raditi u Hrvatskoj ono što radim u Čileu, odakle bih mogao pronalaziti i razvijati nove projekte.

Iako sam glazbenik po struci, također me vesele i druge aktivnosti. U Čileu ponekad planinarim te jako uživam u prirodi, tako da ću zasigurno uživati u obilasku različitih krajeva Hrvatske.

 

Tekst: Sara Večeralo

Foto: Žarko Marinković