Branka Bezić Filipović
HVARSKI RIBARI
I BRODOGRADITELJI U NOVOME SVIJETU
...tako daleko, daleko, a opet sve tako naše i domaće...
Iseljavanje s otoka Hvara započelo je u vrijeme kada se i ostalo dalmatin- sko stanovništvo otisnulo u svijet iz svog siromašnog kraja, pritisnuto teš- kim životom u zabačenom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, gdje se živjelo od poljoprivrede i ovisilo o vremenskim prilikama. Zbog karaktera zemljišta najviše se uzgajao ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji poljoprivredni proizvodi bili su masline i loza, te prilično razvi- jeno stočarstvo -uzgoj ovaca i koza. Međutim, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda, a prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja je bilo malo.
Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni, te je tako 1848. godine najveći bio Split s 10 700 stanovnika. Seosko i otočko stanovništvo bilo je daleko brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vino- ve loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavi- lo. Stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta, poneseno pričama o zaradi. Bila je moguća, no ne i jednostavna, pa su, kao i u svemu, uspijevali samo najjači.
U početku se radilo za preživjeti i isplatiti put, a ka- snije i za pomagati obitelj u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne. Mladići su odlazili iz domovine i kako bi izbjegli vojničku dužnost, pa su u slučaju povratka bili podvrgnuti teškim kaznama jer su bili smatrani bjeguncima. Tu situaciju uspio je dijelom ublažiti Starograđanin, zastupnik Juraj Biankini, u kolovozu 1897. godine, podnoseći rezoluciju u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, u kojoj je molio da se podieli kraljevsko pomilovanje izseljenicim, kojima nije slobodan povratak radi vojničkih prekršaja, a prigodom 50 godina vladanja Nj.V. cara i kralja Franje Josipa. Računa se da je od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz Dalmacije iselilo 14% stanovništva. Otočani, vični plovidbi i ribarstvu, svoje su znanje primjenjivali i prilagođavali na drugim stranama svijeta, na mnogo zahtjevnijim morima. Neki su čak s lakoćom pronalazili nove putove i učili druge kako izlaziti nakraj s morem.
No comments:
Post a Comment