Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos
Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills
Pravne usluge – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoći – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke
Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law – Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ adriana.smajic@gmail.com
Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com
(+54-11) 4811-8706 (+54-911) 6564-9585 (+54-911) 5112-0000
Ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska između znanstvenih istraživanja
Dr. sc. Ante Birin
Hrvatski institut za povijest
Zagreb
Nacrtak:
Unatoč slomu komunizma i raspadu Jugoslavije ocjene jugoslavenske historiografije o određenim pojavama i događajima iz novije hrvatske povijesti, osobito kada je riječ o ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, (p)ostale su i službenom verzijom hrvatske historiografije. Ovaj rad, preko niza primjera, nastoji ukazati na ovo političko-ideološko tumačenje koje se i dalje, pod krinkom znanosti, pokušava nametnuti kao nepristrano a koje nam pokazuje kako se historiografija i dalje, unatoč protivnim tvrdnjama, koristi kao sredstvo političke promičbe i nametanja ideoloških obrazaca.
Ključne riječi:
ustaški pokret, NDH, Bleiburg
Političku povijest Hrvatske u XX. st. u velikoj je mjeri obilježio sukob dviju hrvatskih političkih ideologija oblikovanih tijekom druge polovice prethodnog stoljeća: nacionalne, koja je na temelju povijesnoga hrvatskoga državnog prava promicala ideju političke nezavisnosti Hrvatske, te jugoslavenske, koja je na temelju ideje “o etničkom i na tome utemeljenom jezičnom i kulturnom jedinstvu južnih Slavena (premda je sadržavala shvaćanje o hrvatskoj nacionalnoj individualnosti)”, promicala stvaranje jedne “jugoslavenske” države. Krajem Prvoga svjetskog rata potonja će se ideja utjeloviti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, državi koja je 1929. promijenila ime u “Kraljevina Jugoslavija” i koja, što nije naodmet napomenuti, nikad nije bila potvrđena od strane Hrvatskog sabora. Činjenica da se nova država, protivno očekivanjima njezinih hrvatskih zagovornika, nije pokazala kao zajednica ravnopravnih “jugoslavenskih” naroda, već kao proširena, Velika Srbija, intenzivirat će ovaj sukob hrvatske i jugoslavenske ideologije koji će tijekom Drugoga svjetskog rata poprimiti krvave razmjere u građanskom (i međunacionalnom) ratu između hrvatskih nacionalista, okupljenih oko ustaškog pokreta i jugoslavenskoga partizanskog pokreta, okupljenog oko Komunističke partije Jugoslavije.
Kao pobjednik iz toga sukoba – koji se uklopio u sukob dviju totalitarnih, nadnacionalnih ideologija tog doba, komunizma i fašizma/nacizma – izišla je 1945. jugoslavenska strana, čija je interpretacija novije hrvatske povijesti u zemlji stoga i postala službenom a izvan zemlje općeprihvaćenom. Ocjena jugoslavenske historiografije o ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) uklapala se, naravno, u političko-ideološke okvire koje je nametala komunistička partija i jugoslavenska država, u skladu s čime je i povijesna interpretacija, u većoj ili manjoj mjeri, predstavljala preslik “službenoga” partijsko-državnog stava. O komunističkom pokretu se stoga desetljećima, kako je to ustvrdio T. Macan, “pisalo samo slavopojno kao o antifašističkom i osloboditeljskom, o komunistima kao borcima za nacionalna prava i društvenu pravdu, o socijalističkom pokretu i Jugoslaviji kao smislu povijesti i ostvarenju stoljetna sna. Ustaštvo se pak nijekalo i kao ideologija, i kao pokret, i kao država, jer je kao dio fašističkoga svijeta pogazilo glavna načela liberalne demokracije, od poštivanja ljudske osobe i priznanja jednakosti svih naroda do afirmiranja slobode kao društvenog temelja, a krvave posljedice njegovih načela izjednačivale su se s najvećim zločinima u povijesti čovječanstva”.
Iako se s propašću komunističkog sustava i raspadom jugoslavenske države otvorila mogućnost za objektivniji pristup ovoj temi, lišen dotadašnjih političko-ideoloških odrednica, nova je demokratski izabrana hrvatska vlada, u velikoj mjeri zbog vanjskopolitičkih razloga – među kojima je važnu ulogu svakako imala želja za ograđivanjem od optužbi raznih, politički joj nesklonih krugova kako Republika Hrvatska predstavlja obnovu “fašističke NDH” – dala svojevrsni legitimitet ocjenama jugoslavenske historiografije, koje su tako postale i službenom verzijom hrvatske historiografije. Novi - stari nositelj te službene historiografije (p)ostao je onaj dio hrvatske akademske zajednice, koji je ostao vjeran idealima vremena u kojem je stasao, oblikovao se i ostvario svoje karijere. Koristeći se svojim akademskim položajem kao pokrićem za prikrivanje svoga strančarstva, oni su nastavili promicati teze jugoslavenske historiografije koje su zadržale status dogmi izuzetih od svake sumnje. Najmanji pokušaj relativizacije tih dogmi pritom su proglasili političkim ihistoriografskim revizionizmom koji se, prema njhovu mišljenju, u Hrvatskoj pojavio početkom 1990-ih kao “historiografska retardacija i društveno-politička anomalija”, čije je “osnovno polazište – fetišizam države i fetišizacija hrvatske državotvorne ideje.”
Legitiman pokušaj revizije, ispravljanja i reinterpretacije dotadašnjih ideologiziranih teza ocrnjen je dakle kao jedna a priorinegativna pojava koja ne predstavlja ništa više “osim puke želje za revizijom notornih historiografskih istina u korist nekih ekstremnih političkih ideja.” Koliko su te “notorne historiografske istine” znanstveno utemeljene može se vidjeti iz niza radova ovih predstavnika službene historiografije koji su – unatoč deklarativnim izjavama istih autora kako povijest ne doživljavaju kao sredstvo političke promičbe i nametanja ideoloških obrazaca – prepuni politički/ideloški nadahnutih ocjena i teza. U njima je i dalje prisutna ista ona crno-bijela slika povijesti koja jugoslavenski, komunistički pokret prikazuje kao svojevrsno utjelovljenje dobra nasuprot kojeg, s druge strane, stoji zločinački ustaški pokret i NDH.
No comments:
Post a Comment